Očuvanje prirode jedan je od temeljnih prava i obaveza svakog građanina RH (Ustav Republike Hrvatske), a zahvaljujući svojem geografskom položaju, geologiji i klimi Republika Hrvatska ima veliku geološku, krajobraznu i biološku raznolikost. I drugi dokumenti na svjetskoj razini ukazuju na potrebu i obavezu očuvanja bioraznolikosti kroz očuvanje ekosustava i prirodnih staništa in-situ te održavanje i obnavljanje populacije vrsta sposobnih za opstanak u njihovom prirodnom okruženju (Konvencija o biološkoj raznolikosti potpisana na Konferenciji Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju, 1992. u Rio de Janeiru). Ekosustav čini prirodna zajednica živih organizama i nežive prirode koji međusobno djeluju na jednom području i omogućuju kruženje tvari. Za prirodne ekosustave važno je načelo samoregulacije.
Dugogodišnji način gospodarenja
šumama i šumskim ekosustavom omogućio je očuvanje sastavnica koje sudjeluju u njegovoj stabilnosti i dugotrajnoj održivosti. Osim gospodarske vrijednosti šuma važno je istaknuti i druge usluge šumskog ekosustava. Šumski ekosustavi često sadrže različita staništa što značajno povećava njihovu bioraznolikost kao što su izvori, potoci, bare, šumski rubovi i čistine, ali i specifična mikrostaništa stara stabla ili trulo drvo. Prisustvo velikog broja strogo zaštićenih i/ili ugroženih biljnih, životinjskih i vrsta gljiva potvrđuje izniman doprinos šuma ukupnoj bioraznolikosti Hrvatske.
Šume su izuzetno važne u očuvanju kvalitete zraka, tla i vode, a time utječu i na klimu pojedinog područja. U Republici Hrvatskoj, sustav gospodarenja državnim i privatnim šumama je definiran kroz izradu dokumenata
šumskih gospodarskih osnova i programa raspolaganja privatnim šumama, u koje moraju biti ugrađeni uvjeti očuvanja šumskih ekosustava i mjere očuvanja zaštićenih vrsta i staništa.
Istraživanja gljiva i orhideja koja su provedena na ovom području od strane Centra za istraživanje gljiva „Russula“ Novska potvrđuju biološku raznolikost stare šumske sastojine hrasta kitnjaka Quercus petraea, običnog graba Ostrya carpinifolia i bukve Fagus sylvatica kao i poneku topolu (Populus spp.) na području GJ Novsko brdo.
Gljive su skupina heterotrofnih organizama koja zbog svoje građe ne spada u carstvo biljaka niti u carstvo životinja, već ih svrstavamo u zasebno carstvo gljiva s razvijenim različitim hranidbenim strategijama. Bez djelovanja gljiva saprotrofa (razlagači) ne bi moglo doći do razlaganja organskih tvari biljnog porijekla u prirodi. One imaju iznimno značajnu ulogu posebno u šumskim ekosustavima jer razlažu otpadne organske tvari biljnog porijekla kao što su celuloza, hemiceluloza, pektini i posebno lignini u neorganske sirovine i ponovno ih vraćaju u prirodu. Kad ne bi bilo saprotrofskih gljiva, šume bi se ugušile od vlastitog otpadnog materijala. Kao simbionti gljive su povezane s korjenovim sustavom biljaka tvoreći mikorizu ili u zajednici s algama i cijanobakterijama tvore lišajeve. Mikoriza je iznimno važna za zdravlje šumskog drveća i drugih mikoriznih biljaka.
Gljive zadržavaju vodu u miceliju, a tu vodu koriste biljke koje pomoću korijenja izvlače mineralne materije neophodne za rast gljiva. Najveći broj simbionskih gljiva živi u šumskim ekosustavima, ali su prisutne i na ostalim kopnenim staništima. Gljive paraziti napadaju žive biljke, životinje, ljude ali i druge gljive. U šumama najčešće napadaju oslabljene i stare organizme i kroz mrežu tankih hranidbenih niti upijaju hranu iz žive organske tvari. Stoga imaju značajnu ulogu u prirodnoj selekciji ubrzavajući kruženje tvari u prirodi i povećavajući raznolikost šumskih staništa drugim živim organizmima poput kukaca ili omogućavaju stvaranje duplji potrebnih mnogim pticama i malim sisavcima. Jestive gljive su se od davnina koristile u ljudskoj prehrani. sto tako, plodište gljiva i micelija su važna hrana velikom boju životinja, a mnoge vrste kukaca hrane se samo gljivama.
U Republici Hrvatskoj prema Zakonu o zaštiti prirode (NN 73/2016), Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama (NN 80/2013) i Pravilnikom o izmjenama i dopunama pravilnika o strogo zaštićenim vrstama (NN 73/2016) zaštićeno je 349 vrsta gljiva. Istraživanja gljiva na području poučne staze „Život šume“ potvrđeno je prisustvo 178 vrsta gljiva od kojih je 12 vrsta strogo zaštićeno prema Zakonu o zaštiti prirode (NN 73/2016), Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama (NN 80/2013) i Pravilnikom o izmjenama i dopunama pravilnika o strogo zaštićenim vrstama (NN 73/2016). Dio popisa je 9 iznimno rijetkih vrsta gljiva – kandidata za crvenu listu gljiva, a zabilježeno je i 8 vrsta podzemnih gljiva. Od ukupnog broja zabilježenih gljiva, 17 vrsta imaju ljekovita svojstva.
Gljive su se oduvijek koristile za prehranu ljudi. Sadrže vodu, proteine, ugljikohidrate (glikogen, inulin i pektinske tvari) i bogat su izvor fosfora, kalija, kroma, magnezija i željeza, cinka, bakra, malo nitratnih spojeva i natrija. Bogate su brojnim spojevima koji manjkaju u drugim hranjivim namirnicama kao što su glukani, glikogen, manitol i hitinom, a sadrže i komplekse vitamina B (B1, B2, B3, B5), C, D, E i provitamina A. Specifičnost okusa duguju i polinezasićenim masnim kiselinama (gentizična kiselina, cimetna kiselina, betulinska kiselina, aminokiselina nikotianamin, oksalna i fosforna) i raznim drugim spojevima.
U kulinarskoj tradiciji naroda gljive su prisutne oduvijek, koristeći se ubiranjem gljiva s njihovog prirodnog staništa. Odgovorno korištenje gljiva omogućilo je opstanak gljiva na njihovim staništima. Branje gljiva iz prirode regulirano je Pravilnikom o sakupljanju nedrvnih šumskih proizvoda i korištenju šume i šumskog zemljišta definira tako točne količine koje se na dnevnoj bazi mogu skupiti za osobne svrhe. Skupljanje u komercijalne svrhe podrazumijeva sakupljanje u svrhu prerade, trgovine i u tom slučaju sklapa se ugovor s nadležnom Upravom šuma.
Pojedine vrste gljiva su ljekovite i u svom sastavu imaju mnogobrojne polisaharide koji inhibiraju tumore, odnosno imaju antikancerogeno djelovanje. Dokazano je da su prirodno sredstvo u borbi protiv virusa, a spojevi poput proteina, peptida, lipopolisaharida, glikoproteina i derivata lipida kojih ima u nekim vrstama, klasificirani su kao molekule koje imaju snažan učinak na imunološki sustav. Neke vrste gljiva su antioksidansi, dok neke vrste imaju antibakterijsko djelovanje.
S gledišta ljekovitosti, praktički se koriste svi dijelovi gljive počevši od micelija, spora sklerocija (trajni stadij u nekih gljiva u obliku čvrstih gomoljastih skupina hifa), strome (osnovno, potporno tkivo organa bez specifične funkcije)
do cijelog plodišta gljive. Štoviše, gljive sadrže bioaktivne tvari visoke i niske molekularne težine (triterpeni, steroidi, polifenoli, alkaloidi) u svim različitim razvojnim stadijima gljiva, od micelija sve do razvijenog plodišta. Lijekovi i preparati od ljekovitih gljiva djeluju na sami uzrok bolesti, jačanje imunološkog sustava i uspostavljanje biološke homeostaze organizma, za razliku od farmaceutskih lijekova koji djeluju na simptome, ali ne i na uzročnike bolesti.
U nekim kulturama korištenje gljiva u svrhu liječenja odavno se primjenjuje, ali zahtijeva dobro poznavanje svojstava svake gljive kao i bolesti koje liječe te je za njihovu upotrebu potrebno primijeniti posebnu pažnju i znanje.
Mikologija (grč. μύκης, “gljiva”) je grana biologije koja izučava gljive, uključujući i njihova genetička i biokemijska svojstva, taksonomiju, uporabu kod ljudi kao lijekove (penicilin), hranu (pivo, vino, sir, jestive gljive) i enteogense, kao i opasnosti koje dolaze od njih, poput trovanja ili infekcije. Mikologija je multidisciplinarna jer proučava građu, metabolizam, biokemiju, ekologiju, evoluciju i sistematizaciju gljiva, oslanjajući se na metode i rezultate i drugih bioloških disciplina.
Kao i većina drugih organizama, gljive mogu biti ugrožene ljudskim aktivnostima. Gljive najviše ugrožava nestanak i degradacija staništa, sječa i iskorištavanje šuma, hidrotehnički zahvati, prometni koridori, razna onečišćenja, a zadnjih desetljeća klimatske promjene vidljive u povećanja učestalosti i intenziteta požara, suša, ekstremnih temperatura, oluja, poplava. Nestručno skupljanje plodišta jestivih gljiva i prekobrojno skupljanje gljiva također utječe na ugroženost gljiva.
Na području Republike Hrvatske postoje brojne gljivarske udruge ili društva koje kroz svoje djelovanje promiču znanja o gljivama i prirodi. Neke od glavnih smjernica djelovanja se odnose na:
- Promicanje zaštite i očuvanja prirode
- Edukacija poznavanja gljiva i njihove funkcije
Dobro je znati:
• Nikad ne berite zaštićene i ugrožene vrste gljiva
• Uvijek ostavite nekoliko gljiva da se mogu obnoviti spore
• Nikad nemojte namjerno gaziti i uništavati gljive
• Gljive uvijek očistite u šumi ili nekom drugom staništu na kojem ste ih pronašli
• Nikad ne berite mlade gljive
• Ne berite prezrele gljive
• U šumi i drugim staništima ne ostavljajte otpatke, ponesite ih nazad i odložite u za to namijenjene spremnike
• Gljive skupljajte racionalno i samo u količinama koja su potrebne i dovoljne za obrok u vašoj obitelji!
Jestive šumske gljive predstavljaju dobar izvor zdrave i ukusne hrane, no nepažnja može dovesti do smrtnih posljedica. Najveću opasnost predstavljaju gljive koje su oblikom vrlo slične jestivim i kvalitetnim gljivama.
Otrovne gljive mogu izazvati ozbiljna trovanja (micetizam) osobe koja ih je konzumirala, što može dovesti i do smrtnog ishoda. Nisu sve otrovne gljive podjednako otrovne, a simptomi trovanja razlikuju se kod pojedinih vrsta otrovnih gljiva. Iznimno je važno na vrijeme potražiti liječničku pomoć, a posebno su ugrožena djeca.
Postoje brojni mitovi o tome kako prepoznati otrovnu gljivu, a posebno je opasno nasjesti na priče kako otrovne gljive kuhanjem gube svoj otrov. Otrov je u većini slučajeva termostabilan, što znači da se kuhanjem ne uništava.
U slučaju najmanje sumnje u trovanje gljivama, potrebno je što hitnije uputiti pacijenta u najbližu bolnicu. Treba obavezno ponijeti dijelove konzumiranih gljiva, ako je to moguće. Na putu do bolnice je važno izazivati povraćanja.
Najčešća trovanja gljivama javljaju se od uživanja jestivih ali pokvarenih gljiva.
Pokvarene gljive se prepoznaju po: pljesnivosti (pljesnive gljive treba odmah baciti), gnjecavosti i sluzavosti (ukoliko ta osobina nije su samoj naravi određene vrste), lošem mirisu (pokvarene gljive zaudaraju na pokvareno meso).
Kako bi izbjegli mogućnost trovanja gljivama, potrebno je pridržavati se sljedećih pravila:
- Ne berite i ne jedite gljive u koje niste sasvim sigurni.
- Postoji li i najmanja sumnja u identifikaciju – tu gljivu nemojte konzumirati.
- Ne postoji ni jedno opće pravilo kojim bi otrovnu gljivu razlikovali od jestive. Skupljajte samo one gljive koje dobro poznajete.
- Jedini način da zaštite od otrovnih gljiva je da ih dobro upoznate.
- Nikada nemojte smetnuti s uma „OPREZ JE MAJKA MUDROSTI“!
Podzemne gljive su povezane za rizosferu drveta s kojom uspostavljaju mikorizu. To uvjetuje da se najveći broj plodišta podzemnih gljiva pojavljuje ispod određenog drveta i to približno ispod krošnje i malo šire od nje. Kako se pojedine žile korijena mogu dosta udaljiti od drveta, ponekad se plodište podzemnih gljiva može pronaći i nekoliko desetina metara udaljen od drveta s kojim je gljiva uspostavila mikorizu, ponekad i livadi pokraj šume. Treba svakako istaći i da pojedino drvo može uspostaviti mikorizu s više različitih vrsta gljiva. Tako u rizosferi jednog drveta nekoliko sezona može dominirati jedna vrsta gljive, potom se povući kad je mijenja druga vrsta gljive.
Osim proučavanja mikoriznih vrsta drveća koji su indikatori prisustva podzemnih gljiva, važni indikatori su i pojedine vrste biljki uz koje rastu podzemne gljive, sastav tla, nadmorska visina, sezona odnosno vremenski period kad pojedine vrste podzemnih gljiva rastu. Isto tako, dobar pokazatelj prisutnosti podzemnih gljiva (posebno za vrste iz roda Tuber) je i tartufska muha Helomysa tartufifera. Istraživanja su pokazala prisustvo i determinaciju ukupno 9 vrsta razvrstanih u 5 rodova.
Od 13 registriranih zaštićenim vrsta gljiva, 9 vrsta: carska blagva Amanita caesarea, pjesnička puževica Hygrophorus poetarum, medena puževica Hygrophorus russula, kraljevski vrganj Butyriboletus regius, Fechtnerov vrganj Butyriboletus fechtneri, mirisni vrganj Lanmaoa fragrans, depilirani vrganj Hemileccinum delipatum, opekaski djed Leccinum versipelle, Friesova lisičica Cantharellus friesii žive u životnoj, partnerskoj zajednici s drvećem pa bi bilo kakva sječa na lokalitetima gdje su registrirane dovela do potpunog nestanka ovih, zaštićenih vrsta.
Pronalazak ovih vrsta na navedenom lokalitetu predstavlja prvi registrirani pronalazak u Slavoniji, stoga je od iznimne važnosti da se zbog biološke raznolikosti gljiva ovaj lokalitet sačuva.
Zaštićena vrsta jelenovo uho Polyporus umbellatus raste i živi i
kao parazit i kao saprotrof u bjelogoričnim šumama uz razne hrastove Quercus spp. i uz bukvu Fagus sylvatica. U Hrvatskoj je registrirana na više lokaliteta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a pronalazak na ovom lokalitetu je i prvi registrirani pronalazak u Slavoniji. Kako su uzroci ugroženosti manjak ili potpuni nedostatak krupnih drvnih ostataka, odnosno malo površina pod šumama prašumskog tipa, predlažemo da se na lokalitetu gdje je registrirana ostavi određen broj trupaca te starih i mrtvih uspravnih stabala.
Zaštićena vrsta omotana krivonoška Pleurotus calyptratus* živi najčešće kao saprotrof na krupnim drvenim ostacima, te je potrebno na lokaciji ostaviti određeni broj trupaca te starih i mrtvih uspravnih stabala. Iste mjere zaštite vrijede i za rogljasti hrčak Discina fastigiata i Češku smrčkovicu Vepra bohemica.
Iako zvuče jako egzotično i odmah pomislimo na prašume Afrike, Azije ili Južne Amerike i kod nas se mogu naći brojne pripadnice vrsta orhideja. Republika Hrvatska u svojoj biološkoj raznolikosti čuva i 150 vrsta samoniklih orhideja te se ubraja u vrh europskih zemalja, a čak 19 vrsta je endemično. Orhideje, uz glavočike, predstavljaju najbrojniju skupi-nu biljaka sa oko 25 000 poznatih vrsta. Ime orhideja dolazi od grčke riječi órkhis koja doslovno znači “testisi” zbog dva gomolja iz kojih izbija uspravna stabljika. Od ovog pravila odstupaju tropske vrste koje rastu na drveću i imaju čupavo korijenje, a neke vrste žive parazitskim načinom života. Razlikuju se i po svom izgledu, neke su niske, nježnih stabljika na kojima se razvija samo jedan maleni cvijet, druge su visoke s brojnim velikim cvjetovima. Orhideje se ne mogu razvijati bez gljivljeg partnera s kojima stupaju u endotrofnu simbiozu. Prilagodljive su, te neke vrste poput kokica (znanstveni naziv Ophrys) svojim izgledom i mirisom svojih cvjetova oponašaju ženke različitih vrsta kukaca, kako bi privukle mužjake. Mužjaci, misleći da se radi o ženki, slijeću na cvijet orhideje u pokušaju parenja, te ga tom prilikom oprašuju. Iako ova pojava zvuči vrlo egzotično, iznenađujuće je da je karakteristična za rod Ophrys, rasprostranjen na području Europe, sjeverne Afrike i Male Azije, a najveću raznolikost postiže na području Mediterana. U Hrvatskoj nalazimo oko 45 različitih vrsta kokica, a njih 15 je endemično za Jadransku obalu i otoke.
Zbog svoga egzotičnog izgleda i prekrasnih, velikih cvjetova, s pravom nose naziv aristokrata biljnog svijeta te su privlačile pažnju stručnjaka i laika. Uzgoj i kultivacija ovih biljaka stoljećima je predmet interesa ljudi širom svijeta te se tako smanjio pritisak i uzimanje jedinki iz prirode. Od 17.stoljeća stvoreno je preko 100 000 različitih križanaca. Kolekcionari i razvoj uzgojnih centara utjecali su na masovno uzimanje iz prirode, što je pojedine tropske vrste orhideja dovelo gotovo do izumiranja. To je razlog zašto je cijela porodica orhideja navedena na dodacima CITES Konvencije i podliježe kontroli međunarodne trgovine. Na području poučne staze „Život šume“ zabilježeno je 11 vrsta orhideja iz 6 rodova. Sve su strogo zaštićene prema Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama (NN 80/2013) i Pravilnikom o izmjenama i dopunama pravilnika o strogo zaštićenim vrstama (73/2016).
Na ovom lokalitetu je zabilježeno 11 vrsta orhideja koje su razvrstane u 6 rodova. Orhidejama su razne gljive neophodne za početak razvoja. Pojedine vrste se razvijaju tvoreći uz pomoć gljiva vezu s raznim drvećem (ektomikoriza), dok pojedine vrste u svom rastu vrlo često pored fotosinteze koriste i ishranu uz pomoć gljiva (parcijalna mikoheterotrofija).
Rod Cephalanthera
Orhideje roda Cephalanthera nemaju gomolje nego podanke. Cvatu od travnja do srpnja. Ovaj rod u Hrvatskoj broji tri vrste i sve tri su IUCN-u ugrožene. Na istraživanom području smo registrirali dvije vrste bijela naglavica Cephalanthera damasonium i dugolisna naglavica Cephalanthera longifolia.
Rod Dactylorhiza
Orhideje roda Dactylorhiza se često pogrešno svrstavaju u rod Orchis. U Hrvatskoj raste 9 vrsta i nekoliko podvrsta ovog roda. Na istraživanom području smo registrirali pjegavi kaćun Dactylorhiza maculata koja cvjeta u lipnju i srpnju i Fuhsov kaćun Dactylorhiza fuchsii koji cvjeta u istom vremenskom periodu.
Rod Neottia
Orhideje roda Neottia su potpuno ovisne o gljivama. Vrsta šumska kokoška Neottia nudis-avis koju smo registrirali u ovom istraživanju, razvija podzemne organe koji zauzimaju ogromnu površinu, i stoga mogu imati jako puno simbiontskih gljiva. Rizom nekoliko godina proizvodi korijenje u obliku gnijezda, po kojem je i dobila ime (grčki neottis – gnijezdo). Kad sjemenke prokliju, provedu 5 – 8 godina ispod zemlje spremajući nutrijente. Tek nakon toga raste stabljika s reduciranim lišćem. Posebno je zanimljivo da je ova orhideja sposobna da cvate i pod zemljom. Cvate od lipnja do srpnja.
Jajasti čopotac Neottia ovata jedna je od najčešćih europskih vrsta orhideja zahvaljujući manje upadljivom izgledu. Cvate od svibnja do srpnja, a u cvatu može biti 20 – 80 žutozelenih cvjetova.
Rod Ophrys
Rod Ophrys je jedan od najznačajnijih rodova orhideja i
visoko su ovisne o simbiontskim gljivama. Mehanizam oprašivanja kod ovog roda je vrlo jedinstven, cvjetovi oblikom, bojom i mirisom (mješavina terpenoida) imitiraju insekte i time privlače oprašivače. Na lokalitetu je zabilježena pčelina kokica Ophrys apifera koja cvate od svibnja do srpnja.
Rod Orchis
Rod Orchis je jedan od najbogatijih rodova u Europi, a u Hrvatskoj raste 16 vrsta s priličnim brojem podvrsta. Vrste ovog roda imaju gomolj, a razvoj cijele biljke traje 7 – 8 mjeseci. Počinje u jesen rastom prizemnih listova, a traje i zimi osim u vrijeme jako niskih temperatura. Na ovom lokalitetu su zabilježene tri vrste: muški kaćun Orchis mascula (cvate od travnja do svibnja), mali kaćun Orchis morio (cvate od travnja do srpnja) i trozubi kaćun Orchis tridentata (cvate od svibnja do lipnja).
